VINKO BEK

Vinko Bek, učitelj, tiflopedagog i humanist (Podgrajci Podravski, 19. studenoga 1862. – Zagreb, 15. listopada 1935.)

Iako Vinko Bek nije rođen na području današnje Općine Orle, svojom ulogom u razvoju školstva i vatrogastva te pionirskom radu sa slijepim osobama za vrijeme službovanja u Bukevju zaslužio je svoje mjesto u orlanskoj povjesnici. Vinko Bek je pohađao osnovnu školu u Cerniku, Osijeku i Pečuhu, nižu realku u Osijeku, a učiteljsku školu u Zagrebu. Bio je učitelj u Pučkoj školi u Bukevju jedanaest godina, zatim u Zagrebu do 1895. godine, kada je postao učiteljem i privremenim ravnateljem Zemaljskog zavoda za slijepe. Od 1899. do umirovljenja 1920. godine bio je ravnatelj Doma slijepih radnika.

Vinko Bek bio je član Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora, a 1908., predsjednik Društva za unapređenje uzgoja. Bavio se, također, gospodarstvom i etnografijom. Osim knjižica s područja gospodarstva, objavio je i više članaka u “Gospodarskom listu” i “Seoskome gospodaru”. Sakupljao je narodne rukotvorine i izložio ih na izložbama u Velikoj Gorici (1888.) i Zagrebu (1891.). Objavio je narodne zagonetke i basne u časopisima “Smilje” i “Bršljan”.

Bek je prvi u Hrvatskoj organizirao zaštitu i osposobljavanje slijepih osoba. Godine 1888. odlazi u Beč gdje proučava odgoj i obrazovanje slijepih. Preveo je knjigu F. Entlichera i izdao je pod naslovom Uzgoj slijepaca (Zagreb, 1888.) te napisao djelo Bečki zavod za slijepe i naše potrebe (Zagreb, 1889.) u kojem izlaže plan odgoja slijepih u nas. Godine 1889. otvorio je u Bukevju privatni zavod za slijepe i 24. ožujka počinje podučavati slijepog dječaka Hinka Svobodu iz Samobora. U svega četiri mjeseca, dječak je savladao gotovo cjelokupni program za prvi razred osnovne škole. Nakon toga Vinko Bek se u potpunosti posvetio obrazovanju i odgoju slijepih osoba te time postavio same temelje skrbi o slijepim osobama u Hrvatskoj.

Također, uz njegovo ime vežu se i početci vatrogastva u Bukevju. U njegovom životopisu spominje se podatak da je za vrijeme 11-godišnjeg boravka u tom mjestu pokrenuo vatrogastvo u Bukevju i Drnku.

BOGDAN ZLATARIĆ

Bogdan Zlatarić, hrvatski pravnik (Bukevje, Sveti Ivan Zelina, 17. rujna 1912. – Zagreb, 5. siječnja 1977.)

Potomak stare hrvatske vlastelinske obitelji Zlatarić iz Bukevja, Bogdan Zlatarić završio je pravni studij s doktoratom u Zagrebu 1937. godine. Radio je u pravosuđu kao odvjetnički i sudski vježbenik te sudac (1939. – 1947.), potom službenik u Ministarstvu pravosuđa Narodne Republike Hrvatske (1947. – 1957.). Na Pravnom fakultetu u Zagrebu predavao je kazneno pravo te osnovao i vodio poslijediplomski studij iz kaznenopravnih znanosti (od 1958.) te bio dekan (1970. – 1972.).

Predavao je i na drugim pravnim fakultetima i visokim školama te u inozemstvu (Cairo, Pariz, Freiburg). Godine 1969. izabran je za glavnog tajnika Međunarodne udruge za kazneno pravo (AIDP). Dao je veliki doprinos izradbi hrvatskog kaznenog zakonodavstva, nastojeći ga uskladiti s modernim strujanjima u Zapadnoj Europi. Sudjelovao je u izradbi međunarodnih konvencija o kaznenim djelima protiv zrakoplovstva (1963., 1970.). Glavna djela su mu: Krivični zakonik u praktičnoj primjeni (I-II, 1956. – 1958.), Međunarodno krivično pravo (1979.).

Korištena literatura i izvori:

Božić, Aleksandar (2015.): Posavina turopoljska, Općina Orle 1995. – 2015., Općina Orle, Orle

Hrvatski savez slijepih; Dostupno na: https://www.savez-slijepih.hr