Cijeli posavski kraj obilježava bogatstvo etnografskih i folklornih zanimljivosti te mnoštvo tradicionalnih narodnih običaja, predaja i vjerovanja. Duboko ukorijenjeni u duh zemlje na kojoj su odrastali, okruženi tajanstvenim drevnim šumama, skrivenim gajevima i moćnim rijekama, srasli s vjerom u kojoj su odgajani, ali i odjecima pradavnih priča i mitova, Posavci brižno njeguju i gaje svoju tradiciju i izvornu hrvatsku baštinu.

Vjerski blagdani zauzimali su iznimno važnu ulogu u životu svakog Posavca, pa stoga nije čudno da je upravo uz slavljenje blagdana vezano i mnoštvo običaja i rituala. Božić kao jedan od dva najveća kršćanska blagdana bio je, i jest, prožet tradicijom. Na Badnjak se u Posavini postilo, jele su se suhe šljive, kruške te ostala posna hrana. Pečenke, gibanice, makaruni pečeni u krušnoj peći pripremali su se za Božićnu gozbu. Na Badnju večer gospodar kuće unosio je u kuću slamu, a potom makarun i svijeću. Nakon toga svi su ukućani pokleknuli oko slame i pomolili se. Gospodarica je izvukla jednu slamku i zaželjela da tako visoko bude konoplje, a zatim još jednu koja je predstavljala visinu lana. Djeca su tada razbacivala slamu naokolo i na njoj se bacala i igrala željno iščekujući kićenje bora jabukama, orasima, licitarskim kolačićima i sl.

Na Badnjak je stol bio postavljen tako da su žitarice bile poslagane u obliku križa, a između njih je bio i poneki novčić kao simbol plodnosti i bogatstva. Na to je bio postavljen poseban stolnjak koji se nije uzimao sve do blagdana sv. Ivana, kada se iznosila slama iz kuće i stavljala po voćkama. Nakon večere odlazilo se na polnoćku u skupinama u narodnim nošnjama. Mladići su sa sobom nosili božićnice (jabuke) koje su darivali djevojkama.

Kršćanstvo, kao prevladavajuća europska religija, je kroz stoljeća prihvatilo i u novom kršćanskom duhu preoblikovalo mnoštvo drevnih europskih, a u hrvatskom slučaju staroslavenskih tj. starohrvatskih običaja i vjerovanja. Kroz stoljeća u narodu su i dalje živjela vjerovanja u razna mitološka bića poput vila dok su karakteristike drevnih božanstava neki puta prenesene na kršćanske svece kao što je slučaj sa svetim Ilijom koji je poistovjećen sa starohrvatskim bogom Perunom, gospodarom munja, gromova i oluja. Stoga je Ilija često puta nazivan gromovnikom i zamišljan kako vožnjom svoje kočije po nebeskom svodu uzrokuje munje, gromove i oluje, baš poput mitološkog Peruna. Samo podrijetlo imena mjesta Veleševec od imena jednog drugog starohrvatskog boga Velesa dokaz je opstanku drevnih vjerovanja duboko u nedavna vremena.

Jedan od najraširenijih običaja u hrvatskom narodu, a koji velikim dijelom podrijetlo vuče iz pretkršćanskih vremena je običaj fašnika ili maskenbala (drugdje u Hrvatskoj se taj običaj još naziva i fašnjik, poklade, maškare, mačkare, pust i dr.). Ludovanju prije korizme prepuštala su se cijela sela. Nekada su povorke maškara zaprežnim kolima obilazile cijeli posavski kraj i odlazile čak i u Veliku Goricu. Značaj velikogoričkog fašnika je jenjavao od kraja sedamdesetih godina. Fašnička događanja i povorka odraslih i djece obnovljeni su sredinom devedesetih.

Razne priče o nadnaravnim pojavama i bićima kružile su i dan danas kruže hrvatskim krajevima, pa tako i Posavinom. Najzanimljivija mjesta za njihovo nastajanje su raskrižja, mlinovi, rijeke, potoci, neprohodne šume te razna osamljena i zabačena mjesta, a najpogodnije vrijeme za neuobičajene i tajanstvene pojave uvijek je bila noć.

U Posavini su se često pričale priče o Divljem lovu. Riječ je o tajanstvenoj pojavi kada bi se noću čuo lavež pasa, zaglušujući topot konjskih kopita, pucnji iz lovačkih pušaka, ali nisu se mogli vidjeti ni lovci, ni konji, ni psi ni lovina. Kad bi svanulo, nije bilo nikakvih tragova o lovu. Priče o Divljem lovu imaju puno dublje i starije podrijetlo, a javljaju se kod mnogih europskih naroda, posebice u keltskim i njemačkim zemljama. One predstavljaju ostatke drevnih europskih pretkršćanskih mitova te naše zajedničke indoeuropske baštine.

Također su bile česte priče o Divljem ogenu (ognju, vatri). Oganj bi gorio, tinjao, buktao seleći se s mjesta na mjesto, kao da ga netko pali i gasi. Nezaobilazne su i priče o vilama, čarobnim djevojkama zlatne kose i plavih očiju koje su pomagale junacima u bojevima, zagonetnim vodenim vilama rusalkama te vodenim duhovima – vodenjacima koji se skupljaju kraj mlinova – vodenica.

Svi narodni običaji, vjerovanja, mitovi i predaje predstavljaju bogatstvo i simbol identiteta te vrijednu nematerijalnu kulturnu baštinu posavskih Hrvata i posavskog kraja koju treba brižno i ponosno čuvati, otimati zaboravu te prenositi sljedećim naraštajima. Svaka narodna mudrost ima svoje dublje značenje, pa tako i ona: “Bolje da izumre selo nego običaji!”

Korištena literatura i izvori:

Belaj, Vitomir (1998): Hod kroz godinu – Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja, Zagreb: Golden marketing

Božić, Aleksandar (2015.): Posavina turopoljska, Općina Orle 1995. – 2015., Općina Orle, Orle